U mom svetu najviše mesta zauzimaju knjige. Stare, nove, dobre i loše. Zaboravljene, požutelih strana i nove koje mirišu na štampu i nedotaknuti papir.
Motaju se i žive svuda po kući. Od hodnika, preko kuhinje gde žive pre svega »kuvari«, preko ostavljenih u trpezariji i dnevnoj sobi, dečijih u sobama mladunaca koje ravnopravno delim sa njima, do spavaće sobe, u kojoj se pridržavaju međusobno u rizičnoj ravnoteži. Jeste da vole prašinu i prašina voli njih, ali nema boljeg osećaja od onog kada dahom, sa knjige, podigneš oblačić prašine, malo pogladiš knjigu po koricama i otvoriš je.
Svaka knjiga ima svoj miris. I svaka drugačije leži u ruci. Već oblik slova, pročitanih knjiga, me podseti na svet u njoj. Uvek sam volela pogled na orman, na složene knjige, na svetove sasvim strane i podeljene samo koricama.
Prve knjige koje sam dobila stigle su sa tavana, stari bukvari, preostali od učiteljevanja bake i dede. Braon strana, velikih slova i starih, prastarih crteža. Uši nisu imale. Uši na knjigama su u kući bake i dede, a kasnije i u mojoj, bile zabranjene. Danas kada vidim na knjizi podvijeni ćošak-uvo za podsetnik ja se naježim i pažljivo ga ispeglam prstom u stari, pravi položaj.
Iz tih starih bukvara sam naučila da čitam. Verovatno sama. Ne sećam se da me je iko učio da čitam. Tako sam mogla da dobijem složene, sačuvane školske lektire, starije od mene bar trideset godina. Trebalo je puno vremena i listanja da izgube miris na drveni sanduk iz podruma. Sledeći korak je bio uporno stajanje pred deda Jovinim ormanom sa knjigama. Drvenim, sa četiri »prozora«, kroz koja su se videle po visini složene knjige. Kao đaci. Zaključan. Ključ u kutiji napravljenoj od razglednica, visoko na polici u špajzu. Bravica sa mrakom u sebi, u obliku starinskog, metalnog cveta.
Knjige iz tog ormana sam dobijala teško, a i tada isključivo po izboru dede. Tek mnogo kasnije deda je prestao da, guščije zelenim očima, sumnjičavo i strogo gleda samostalno pozajmljivanje knjiga.
U kući mojih roditelja, knjige je dužio otac. Orman je bio otključan, ali se znalo da smem da pozajmljujem samo sa donjih polica.
Taj otključani orman me privlačio kao vinsku mušicu. Oduvek. U njemu je bilo dovoljno za mene za detinjstvo i mladost, koji nisu bili baš za pamćenje. Biće da su mi zbog toga toliko značili ormani sa svetovima spremnim da u svako vreme zauzmu mesto svakodnevice. Za dati azil nisu zauzvrat ništa tražili. Zbog čega smo se tako dobro slagali. Svetovi iz knjiga i ja.
U svim seljenjima najveći broj kutija punjen je knjigama. A, ako je išta teško, kao zemlja teško, to su knjige. Sa punim pravom.
Kupovina u kojoj nikada nisam mogla da se kontrolišem je kupovina knjiga. To je jače od mene. U Ljubljani mesto kome i u kome ne mogu da odolim je antikvarnica. Posle devedesete u njoj su se našle knjige na nekadašnjem srpsko-hrvatskom, od kojih su »čišćene« biblioteke škola, zatvora, preduzeća... Knjige jefitinije od paketa papirnih salveta u samoposluzi, knjige dostojanstveno žućkaste, dobre knjige dobrih pisaca. Još uvek ih ima, ali manje. Poprilično ih je završilo u našoj kući. Spasilačka misija. Prosto me srce bolelo da ih, po tako ponižavajućoj ceni, ostavim u antikvarnici. Postale su višak političke svakodnevice. Nepodobne, neželjene, ponižene cenom. Vukla sam ih u kesama, teške kao mermer. Kupovala budzašto Andrića, Nušića iz izdavaćke kuće Gece Kona, majstorske štampe. Kupovala iste knjige. Makar na poklon, bolje i to nego da samuju u antikvarnici. Ni braća Rusi nisu bolje prošli. Bila su to vremena kada sam kupovala Čehova, Jesenjina i Ščedrina za kilo jagoda. Šepurio se dobar, stari, izdržljivi papir, kitnjasta slova i miris dugog sna.
Jedna od lepih stvari, koje su me dočekale, u Sloveniji je bio regal, pun knjiga, neotvorenih. Tako sam najbolje učila slovenački. Upornim čitanjem, slovenski jezik, uz malo truda ide...Otvorio se sasvim novi svet, izgubljen u prevodu, jedva dotaknut u lektirama. Uživanje.
Knjiga po kućama ima sve manje. Nekada su, makar dekorativno, bile sastavni deo noćne more zvane regali. Na metar, uz tapete, zlatnih slova. Na sajmovima nameštaja, jedno od većih zaprepašćenja i razočarenja, u mom mladom životu, bilo je otkriće da su na policama novoizloženih soba zapravo drvene knjige. Prosto strašno. Bez papira i slova. Šok.
Knjige su na policama novodobnih ormana zamenile minimalističke, kvrgave grane i ostali dekurativni predmeti. Strašno. Nema knjiga ni ukrasa radi...ili ih je sve manje.
Deda Jovin orman živi u našem podrumu. Dovukla sam ga kao jednu od retkih stvari, koje sam želela da nasledim. Star i okrcan. Niko ga nije hteo. Sada u njemu stoje kutijice sa pismima, uspomene i zaboravljene sitnice. Ali, jednog dana ću ga istimariti šmirgl papirom, podmazati lanenim ulje, uglancaću ona četiri oka-prozora. Vratiću mu knjige na koje još uvek miriše. Jedino što se izgubio ključ. Brava cvetić uživa u slobodi.
A, ja sam ostala, valjda zbog onih starih bukvara, koji su mi otvorili svet knjiga, slaba na stare, zaboravljene knjige. Na miris požutelih strana i staračke pegice na njima. Nekako se im osećam dužna, kupujem ih kad god mogu. To je, uz čitanje, najmanje što mogu da učinim za njih.