Gost autor: blogov_kolac
Uprkos velikim očekivanjima, koja i nisu bila sasvim neutemeljena s obzirom da je predolimpijska 2015. po svim merilima bila jedna od najuspešnijih godina u istoriji našeg sporta, Srbija još uvek nije osvojila medalju u Riju. Zato naši domaći ljubitelji sporta imaju razloga za zebnju i razočarenje kako se kraj igara približava, a pogotovo ako se ne uzme za previše ozbiljno ono što piše u preambuli našeg Ustava (po kojoj za sada ipak imamo jedno zlato). U ekipnim sportovima sve četri naše selekcije su se na kraju kvalifikovale u četvrtfinale, ali (sa izuzetkom odbojkašica) na neuporedivo teži način nego što je očekivano.
Ali nije sve tako crno, pogotovo ne u timskim sportovima, a pojedine rezultate u grupnoj fazi treba jednostavno zaboraviti i ignorisati, pogotovo što je evidentno da su naši masovno kalkulisali i da to nije rezultat njihove stvarne forme i snage. Evo recimo vaterpolisti... očito je bio nekakav strateški dogovor da se prva poluvremena odrađuju kao malo jači treninzi, a samo druga igraju ozbiljno, pa tako od 5 mečeva u grupi bukvalno nijednom nisu vodili na poluvremenu, ali su zato druga poluvremena u 4 od svih 5 slučajeva dobijali sa bar 3 gola razlike! Time nisu štedeli naše živce, ali jesu svoju snagu... To što razna svetska ili evropska prvenstva uopšte nisu dobijali na taj način, već dominacijom od početka do kraja ustvari nije kontradiktorno. Na ostalim vaterpolo takmičenjima grupe su od po četri ekipe, a samo prvoplasirani ide direktno u četvrtfinale, dok se drugi i treći ukrštaju sa drugim grupama u posebnoj rundi, i imaju meč više i to baš pred četvrtfinale gde ih čeka odmoran pobednik neke od grupa, pa je kalkulisanje po grupama pri takvim propozicijama čist mazohizam.
Podsećam da smo svoju jedinu zlatnu timsku olimpijsku medalju osvojili u odbojci 2000. tako što smo u grupnoj fazi glatko izgubili sa po 3:0 od Italije i Rusije, a na kraju smo istu tu Italiju i Rusiju dobili sa po 3:0 u polufinalu i finalu! Ili da podsetim kako je Saša Đorđević sa našim košarkašima ostvario svoj najveći trenerski uspeh, sveCko srebro, kada je na putu za finale izbacio iste Brazilce i Francuze koji su nas tukli u grupi iz koje smo se jedva provukli dalje kao četvoroplasirani. A zato na EP dominantno i impresivno od prvog meča, a onda u polufinalu ostali bez daha protiv Litvanije, dok je titulu uzela Španija koja umalo nije ispala u fazi po grupama (Novicki u zadnjem kolu imao šut za pobedu Nemaca)... Na apsolutno isti način došle su i naše košarkašice do svog istorijskog uspeha prošle godine i evropske titule – iz faze po grupama provukle se preko zadnje pozicije koja je vodila dalje, a onda izdominirale sve redom od četvrtfinala do finala. Želim im i ovde sličan scenario, mada njima jedino i zameram krajni plasman u grupi jer je trebalo fokusiranije da odigraju završnicu protiv Kanade i ne potrate ogromnu +18 prednost koju su imale, i tako dobiju bolji žreb za završnicu. Dakle, ono što sam više puta ponavljao dok je trajala grupna faza u svim sportovima, i dalje tvrdim - da nema ništa gore od kalkulisanja u sportu, osim kada su u to umešani Srbi, Španci, Italijani ili Grci, i kada je to onda prava nauka i čista umetnost! Ili što bi rekao onaj čuveni ekspert, u retkim trenucima kad je bio trezan: ko igra u Riju, i zanemaruje taktiku, završiće...
Sve ovo naravno nije garancija nikakvog uspeha, a kada smo ga u Brazilu krahirali i sa jednim Đokovićem, možda i u timskim sportovima doživimo jednako bolan debakl, ali ipak nije zgoreg ukazati na činjenicu da situacija glede naših šansi da se ove olimpijske igre ne završe tragično prema krajnjem bilansu u stvarnosti uopšte nije toliko crna! Prema poziciji po grupama nije realno očekivati nijednu medalju od naših timova, ali obzirom da se radilo o svesnim kalkulacijama, i kakav kvalitet poseduju – realniji scenario je bar dve medalje od 4 ekipe, što je odličan uspeh. A ovaj današnji utorak biće umnogome presudan za naš konačni učinak, jer čak tri tima nam igraju famozni „najvžniji meč na svakom turniru“ četvrtfinale, a na svoje kvalifikacije izlaze i naši istinski aduti za medalju Ivana Španović i Davor Štefanek. Ne zaboravite da smo u Londonu ušli u zadnji dan takmičenja sa srebrom i bronzom a onda dobili preko toga zlato i bronzu. Uostalom, naš dosadašnji bilans na olimpijadama posle raspada SFRJ je Atlanta 112, Sidnej 111, Atina 020, Peking 012 i London 112, pa ako od priželkivanog ogromnog istorijskog uspeha već sada je jasno da nema ništa, itekako ima vremena i aduta da se situacija u ovom pogledu u Riju drastično promeni na bolje u zadnji čas.