gost-autor: nowhereman
„Zovem se Branislav Živković, a zovu me Bane... Bumbar. A to je zato što sam uvek bio tako, malo, bucmastog lica. Tako sam se rodio. Šta mogu.”
To su reči kojima nam se obratio glumac Branko Cvejić, te 1976. godine.
Tako je počela čarolija, koja se zove Grlom u jagode.
Kakva serija! Topla, dirljiva, ispunjena humorom. Serija o jednoj mladosti. O odrastanju i prvim ljubavima. O Beogradu, ali i o jednoj bivšoj zemlji.
U scenama iz roditeljskog doma, iz škole, kalemegdanskog parka, u beogradskoj kafani, sa klizališta na Tašu ili na plaži u Rovinju – prepoznavali smo, prepoznajemo sebe, svoje roditelje, svoje društvo.
U tati Sretenu lako sam mogao videti svog oca, kada se sa mojim starijim bratom žestoko svađao oko kupovine novih pantalona, a u mami Olji svoju majku, koja je nastojala da stvar izgladi. Moja nana (tako sam je zvao), rođena početkom veka, u mnogo čemu je ličila na Banetovu baku Elviru.
Gledali smo – sebe, a na ekranu! Pošto Jagode zrače neodoljivim humorom, serija je odmah, pri prvom prikazivanju, izazvala u nama osmeh prepoznavanja.
Ali, mnogi će reći, na prvom mestu: nostalgija. I da, zaista, Grlom u jagode udaraju na tu našu „slabu žicu”, diraju u to osetljivo mesto.
Sam autor serije Srđan Karanović kaže da se već tada, u vreme nastanka Jagoda, budila nostalgija za dobom 60-tih.
Bane Bumbar, nam se, takođe, obraća kao neko ko se seća svoje mladosti, ko je sada već u srednjim, nešto ozbiljnijim godinama. Banetova mama Olja priseća se klizanja „na imanju grofa Esterhazija”, a baka Elvira se neprestano priseća onih vremena, kada se živelo drugačije, bogatije, lepše, a u svakom slučaju – bolje.
Rečju „nostalgija” možemo opisati i dobro nam poznatu muzičku temu Jagoda, čiji je autor – ko drugi, Zoran Simjanović.
Tako su i gledaoci – tokom ovih 40 godina, koliko je već proteklo od prvog prikazivanja Jagoda – iznova i iznova gledajući seriju, mogli osetiti tu slatku bol nostalgije, nostalgije za prošlim, izgubljenim, iščezlim, ali što ipak na neki način živi i dalje, u nama.
Te 1976. godine Jagode su krenule na upravo po prvi put pokrenutom 2. programu Radio-televizije Beograd. Mlađim naraštajima treba reći i ovo: ne, nove epizode nisu prikazivane iz dana dan, već je serija išla jednom nedeljno, u određeni dan i određeno vreme. Tada bi se porodica obično okupila ispred TV ekrana, jer je to bio – događaj.
Pre svega: kakvi glumci! Impresivna Rahela Ferari, kao baka Elvira. Da li je otrcano reći „legende”? – Danilo Bata Stojković i Olivera Marković, kao tata Sreten i mama Olja. Đurđija Cvetić, kao Banetova sestra Seka i Josif Tatić kao njen momak (a potom i muž), poznat pod imenom Tale Surovi.
Naravno, centar zbivanja i glavni protagonista je Bane Bumbar, a njega okružuje niz dragih likova.
Bane i Goca, njegova prva ljubav. Bane i Uške, prijatelji, kasnije suparnici, u borbi za Gocinu naklonost. Bane Bumbar i njegov večiti rival Miki Rubiroza. Bane i trapavi Boca, poznat i kao Čombe! A te likove tumače glumci, koji već imaju nekakvo, skromnije iskustvo, ali koji će tek steći slavu: Gordana Marić, Aleksandar Berček, Miki Manojlović, Bogdan Diklić.
Uz njih, tu su i Banetove ljubavi, još jedan niz imena: Zlata Petković (Lepa), Minja Majurec (Divna), Neda Arnerić (Snežana), Bisera Veletanlić (Bisera), Cvijeta Mesić (Tamara), Jadranka Selec (Jadranka), Stanislava Staša Pešić (glumica Staša), Svjetlana Knežević (Svetlana), Boba Stojnić (Biljana). I mnošto drugih, dragih likova i dobro poznatih glumaca.
Oprostite na nabrajanju. Nije moglo izostati... Uzgred, primetićete: većina likova u seriji nosi imena glumaca, koji ih tumače... U stvari, glumci Stanislava Pešić i Dragan Zarić glume – sami sebe. I još nešto: kao epizodisti se pojavljuju očevi dvaju glumaca, Žarko Cvejić (kao Ušketov tata Srećko) i Ivan Manojlović (kao profesor prava).
To je, dakle, niz Banetovih devojka koje Bane, najčešće trapavo, smešno i uzaludno, pokušava da osvoji. I skoro po pravilu, Bane u nečemu omaši, pogreši, zabrlja, a njegovu devojku otima Miki Rubiroza.
Iz epizode u i epizodu, Bane Bumbar savladava novu životnu lekciju, trudi se da ne ispadne „glup u društvu” i da „postane čovek”. Ovo „postati čovek” je, zapravo, glavna tema i osnovno nastojanje Baneta Bumbara. Pošto je mlad, nezreo i hrli grlom u jagode, Bane će imati mnogo toga da nauči.
I tu, onda, nastaje zaplet, jer Bane, svojeglav i buntovan, ne želi da usvoji gruba pravila sveta odraslih. Nastojeći da osvoji novu devojku, Bane dobija po ušima, lupaju mu packe i on stiče novo saznanje, uči u „školi života”. I, mada je smotan i trapav, gubitnik, uvek nam je neodoljivo smešan.
Pažljivi gledalac uočiće, međutim, da se ispod humorističkog zapleta i razrešenja, krije i nešto drugo, nešto ozbiljnije. To ozbiljno, to su temeljne stvari, neophodne za dostojan život: društveno priznanje, odelo, stan, novac. To je ono čemu mladi čovek teži, a što mu je – po nekakvoj prirodi stvari, ali možda i nepravdom sveta – uskraćeno.
I Bane i njegovi drugovi Miki, Uške i Boca čeznu da se tih, neizostavno važnih stvari nekako dočepaju. Pokazuje se uskoro da će im mnogo toga svet odraslih, u koji bi da se uguraju, uskratiti. Gorko saznanje.
Malčice gorkog, a pregršt slatkog. Kao ne sasvim zrele jagode, posute šećernim prahom.