Vozimo se sin i ja malopre u zagrejanim kolima po mračnijim, pustim, ali mirnim delovima Londona, sporo i opušteno, nigde ne žurimo, i slušamo lepu muziku na radiju.
I kreće divna pesma kanadske umetnice Sarah McLachlan, sa lepim nazivom Anđeo, koju su, onda, slušaoci prekrstili u isto tako lep, ako ne i lepši naziv U Rukama Anđela.
Kaže Sarah kako je pesmu napisala brzo i lako, pošto se bez napora saživela sa patnjama čoveka kojeg nije poznavala, muzičara Jonathana Melvoina, a koji je utehu u nepodnošljivom svetu našao u heroinu, koji je, onda, poslednjom prilikom predozirao.
Pa kaže kako ona nije nikad probala heroin, ali je iskusila tako beznadežne trenutke u životu iz kojih se izvlačila na razne načine.
Njena empatija prema nepoznatom čoveku koji je patio, duboka do te mere da joj se pesma samo pojavila, niotkuda, ovako lepa i u nekoliko sati, me ne bi podsetila na hladne davitelje iz srpskog javnog, diskusionog prostora da me pre toga nije podsetila na jedan dokumentarac koji sam video na Fejsu, kod jedne blogodrugarice, o dedi, Lali sa vojvođanskih ravnica, koji živi život čuvajući svinje po pašnjacima i koji se u jednom trenutku sprijateljio s lastom.
Priča deda pri kraju, u trenutku kad već ima više delova dokumentarca sa suzama u očima, zašto ne ubija zmije kad na njih naiđe na njivama, i pada mi na pamet koliko bi on, ipak, kečeva popio na neviđeno kod “građanskih” drugosrbijanaca.
Iako su, na kraju krajeva, i oni okej ljudi, i ako bi progledali i oni bi zavoleli dedicu, većina njih:
A Sarah usput kaže:
“… So tired of the straight line
And everywhere you turn
There's vultures and thieves at your back … “
“ … You're in the arms of the angel
May you find some comfort here … “