Potpuno fascinira spremnost i sposobnost srpskog društva da se zajebava sa samim sobom.
Jedan od najnovijih primera, koji je prošao prilično neopaženo u javnosti, je izbor novog predsednika Komisije za zaštitu konkurencije, tela koje bi u nekom uređenom društvu predstavljalo važno telo.
Kao kandidata je relevantni odbor Narodne skupštine predložio izvesnog Nebojšu Perića, iz čijeg CVja možemo saznati da je do sada bio pripravnik u Opštinskom sudu i Opštinskom javnom tužilaštvu, nakon čega je radio u beogradskom Parking servisu, a trenutno je direktor nekog vršačkog javnog komunalnog preduzeća. Dakle, bez obzira na ostatak Cvja gde se pokušava namaknuti neka veza sa zaštitom konkurencije, prilično je jasno da čovek blage veze nema sa onim čega će predsednik postati uskoro (ukoliko već nije, nisam ispratio da li je ta sednica skupštine već završena).
Ne znam koja od tri moguće opcije zvuči gore, da zaista u čitavom srpskom društvu ne postoji neko ko je stručniji za zaštitu konkurencije od Perića, da postoje stručniji ali da oni ne žele da zauzimaju pozicije u državnim organima i agencijama, ili da postoje stručniji koji su želeli ali da oni u srpskom društvu koji trenutno imaju moć odlučivanja ne žele stručne ljude na važnim mestima.
Šta god od ova tri bilo, ni jedno društvo koje dozvoljava toliki broj nekompetentnih ljudi na važnim mestima (setimo se samo da je novi poverenik za zaštitu podataka o ličnosti došao iz prekršajnog suda – dakle opet veze sa onim čime treba da se bavi nema – i odmah po dolasku predložio da se odloži primena zakona kojim je Srbija implementirala EU pravila u ovoj oblasti) nema nikakve šanse da napreduje i da ostvari svoje ciljeve (šta god oni bili).