Iako su oboje bili singl, bilo je jasno da nemaju nikakvu šansu. Nastavili su da se viđaju jednom do dva puta sedmično. Ana je otišla kod ginekologa da se uveri da su sve jajne ćelije sa kojima se rodila potrošene. On je sada, posle toliko godina, svršavao u nju, ali ono što je više voleo bilo je da spava pored nje, da oseti toplotu njenog tela. Jedne noći je sanjao luna park u Vijaređu, na samoj plaži. Ogroman točak panorame se okretao prazan, pod tegetnim narogušenim nebom, nadvisujući katarke jedrenjaka i okolne hotele. U zavisnosti na koju od klupa u boksu se sedne, videlo se daleko u prošlost ili u blisku budućnost. Sedeo je gore, ne seća se kojoj strani okrenut, ali je počela provala oblaka i nije video prst pred okom. Osećao je samo vodu na licu. Kiša je bila toliko agresivna da više nije mogao da drži otvorene oči nego je jedva škiljio samo na jedno. Probao je da se smesti bolje i ako već treba da pokisne makar sačuva deo sebe suvim i nekoliko kapi ga je, nošeni sada olujnim vetrom, pogodilo direktno u rožnjaču. Oko ga je peklo kao da je u pitanju kiselina. Počelo je da krvari. Shvatao je da ne vidi na to oko i pitanje da li će ikada ponovo videti. Ali znao je, u snu, da kad oluja prestane, i kad siđe sa panorame, Ana će biti pored njega i beskonačno ga štititi svojom ljubavlju.
Prvi slobodan vikend u njihovom drugom životu, otišli su u Motovun, u vikendicu Aninog brata. Prvo jutro, odvezli su se do plaže. Iznenada ga je sustigao umor i seo je na klupu pred samom plažom, a ona je nastavila prema vodi. More je tutnjalo, sivilo svoje plavetnilo i slalo je signal da niko nije dobrodošao. Izmaglica koja se pravila razbijanjem talasa delovala je hladno kada bi se zalepila za obraz. Kao nečujni šamar. Anina silueta u teget jakni, koja je kupljena u Londonu za kraljičin srebrni jubilej, i koja se nasleđivala u njegovoj porodici decenijama u nazad, stapala se sa tegetnom senkom koje je more proizvodilo. Jedan ostareli bigl, prevelik za bilo kog bigla, hvatao je poslednji morski aerosol u svom, za pse, dugom životu. Iza sebe čuo je kako vetar pomera kafanski inventar po hrapavom betonu.
Za večeru je spremila ribu, koja je bila ulovljena pre oluje. Uvek je bila odlična u kuhinji, ali to nikada nije bilo faktor. Pokušavali su da žive kao pre, ali u suštini, to više nisu mogli. Saosećao se sa njom, sa tim rezervama ljubavi koje je video da u njoj trepere, i po izgubljenom tegetnom danu, a koje je rastanak od tri do šest meseci koji je potrajao jedanaest godina, isto koliko i njihov prvi život, nepovratno poremetio, otanjio i desetkovao. Ako bi moglo da se kaže jedanaestkovao, to bi bilo matematički preciznije. Osećao je saosećanje, jedinu ljudsku emociju koje je još moglo da ga takne. Ali odavno je izgubio svako poverenje u nju. Nekakva ledena suzdržanost je zahvatila njegovo telo, i zaista, više nije mogao da je voli.
Po povratku u Beograd, proslavili su njen četrdeset četvrti, pa njegov pedeset peti rođendan, i to su bili srećni trenuci, ali ni izbliza kao pre, kao akvarel, koji je slikar ostavio bežeći od kiše. Vikende su počeli da žive zajedno, ili kod njega ili kod nje, i nedeljom po podne desila bi se poneka polu-svađa, koja na sreću, ili nesreću, takođe nije bila kao one pre. Više je bilo porcija presahlog vremena i prostora dosadne tišine kada se život naprosto troši. I jedno i drugo su hteli da nestanu pod ćebetom i više se nikad ne pojave na istom mestu. Oboje su imali mračne stanove. Svetlo bi trebalo uključivati već oko četiri po podne. To je doprinosilo tome da izgledaju tužno. Istina je bila da su bili tužni, najviše kad su bili ozbiljni. Pored svega što su izgubili dok nisu bili u kontaktu, kao što su vreme, prijatnu pojavnost i veze u društvenim grupama kojima su pripadali, izgubili su i smisao za humor, samim tim i (o)smeh, jedno za drugo. Prećutno, pa čak i bez ikakvog razumevanja pogledom, shvatali su istovremeno i nedvosmisleno da ovaj ponovni, nehotični spoj, u stvari znači da žive svoju poslednju ljudsku vezu i to osećanje, nepogrešivo identično kod oboje, kao kiselina koja kaplje, razjedalo je njihove zajedničke minute. Osećali su jedno prema drugom ogromno poštovanje i neizmerno sažaljenje. Bilo je dana kada bi dašak svežine razredio teskobu koja ih je inače povezivala, kada bi neki mrtav ugao njihovog drugog života bivao osunčan, pa makar prelamanjem svetlosti od ogledalo ili komšijski prozor. Ali to bi potrajalo kratko i tegetna senka bi se ponovo nadvila nad njih a što je najgore i u njima samima.