Evo kako nas je svet nekada video, samo mi nismo videli isto.
gost-autor: nowhereman
„Zovem se Branislav Živković, a zovu me Bane... Bumbar. A to je zato što sam uvek bio tako, malo, bucmastog lica. Tako sam se rodio. Šta mogu.”
To su reči kojima nam se obratio glumac Branko Cvejić, te 1976. godine.
Tako je počela čarolija, koja se zove Grlom u jagode.
Kakva serija! Topla, dirljiva, ispunjena humorom. Serija o jednoj mladosti. O odrastanju i prvim ljubavima. O Beogradu, ali i o jednoj bivšoj zemlji.
U scenama
Dere se neko... Neka budala se dere. Mora biti da je budala. U stvari - dve budale, najmanje. Pročkiljim na jedno oko i pogledam na sat na kaseti koja mi je pored glave: pola šest.
PA POLA SEDAM IM MAJKI MAJČINIH DA IM MAJKI ...
O jebem ti život i svet u kome se budale svađaju nedeljom u pola šest kad će truba tek za pola sata?! Vidim da su još neki poustajali I gledaju kroz prozor scenu koja se odigrava ispred paviljona: dvojica se, otimajući se oko nečega što ne vidim onako podignut na lakat , psuju na stranom jeziku.
„Šta je ovo, koji im je qrac?" - pitam.
„A ništa, treba drva da se cepaju." - sležući ramenima kaže mi nepoznati, plećati momak.
„Mmmm, znam." - kažem pokrivajući se po glavi. „Niko neće... Pa i ja bih nekom jebo mater da me sad na ciču istera."
Pogleda me sa smeškom. „Ma jok Oni se otimaju za sekiru. Slovenci." - slegne ramenima. - "Ustaju u pet da bi se domogli sekire."
Tog dana sam saznao da su nas u goste primili pripadnici odeljenja alpskih izviđača. Ili čete, možda. Nisu baš svi bili Slovenci, a samo su šestorica bilo reprezentativci u nordijskim disciplinama. Nisam ni zano da se Jugosalvija takmiči u nordijskim disciplinama?! Čak ni da je cepanje drva zorom po ciči jedna od njih.
...
Čovek sam koji iznad svega preferira LETO! Rođen sam u podne 4. Septembra kad je temperatura iznosila +35 stepeni Celzijusa. Volim vrućinu, prija mi, volim da idem bos i razgaćen i da mi Sunce neprekidno sija i žeže! Često kažem da sam Afrikanac ispod ove moje rozikaste kože. Plave oči? Možda vučem poreklo od Tuarega? Više puta sam pisao da čarape skidam tek kad temperatura pređe +30-ti podeljak.
U ranoj mladosti mojoj, učilo se i u školi, postojala su
Opet gostuje Mlekac
Alo, uredništvo, nanulivamnaninu!!!
Vreme je, kao što su naš učili u školi, relativno. Ali nigde nije relativnije nego u Africi. U početku sam mislila da je to problem samo u Bocvani. Na kraju krajeva, nisu li me još prvog dana po dolasku, upozorili oni koji su došli mnogo pre nas:
- Wellcome to „No hurry!“ Botswana! (Dobrodošla u „Nema žurbe!“
E. da mi je neko rekao da ću čitati poeziju, da ću se smejati, plakati, da će mi nedostajati neko koga ne znam, da ću ga upoznavati tek kad nije tu, da ću....
Raskrsnica. Verovatno je oko 35 stepeni Celzijusa. U hladu. A ovde na trotoaru već..! Koračam planirajući svaki korak. Omamljuju vrućina, izduvni gasovi saobraćajnog Perpetuum-mobille-a, asfalt naparfemisan raskuvanom smolom, pa i diskretan udar znoja koji dotiče ispod pazuha nekih prolaznika u sintetičkim košuljama... Gledam da se s nekim ne sudarim, jer svi žure instinktivno bežeći od vreline. Automobili odasvud pritiču, koče, bučno dodaju gas...
Sve kao
Nedelja po podne. Dosadno do zla boga na drugom spratu Televizije Beograd. Nema događaja. Urednik dnevnika pretura po starim reportažama „Iz regala“.
Mrtvo more. Jedva su sklepali par agencijskih vesti sa sve bajatim snimcima iz naše dokumentacije. Čak i na „našem ratištu“ mirno. Lagano se valjala 1992 godina.
Uvreženo je mišljenje da rituali, kao jedno od osnovnih vezivnih tkiva zajednice, predstavljaju stvar prošlosti. Ipak, možda stvari stoje i nešto drugačije. I možda smo upravo sada mnogo više nego ikada i izloženi nečemu što funkcioniše po sličnim principima, prilagođeno, između ostalog, mnogo većim grupama ljudi i novim medijima.