gost autor: Stjepan Mimica
Ma ništa, samo neke fotke. Takoreći foto-blog.
Nemam fotoaparat, kabasto je to meni, a sem toga, tolike sam po kafanama i taksijima ostavljao, da sam već sasvim odustao. Imam samo tanušni mobilni za ćiju bi se kamericu jedva moglo reči "ipak nekakva". Vazda mi u džepu, vazda je iz džepa potežem, povazdan nešto snimam.
Snimam da ne zaboravim - mobilni mi k'o mentalna proteza, bez mobilnog, k'o bez pola mozga. Kad god ga negde zaboravim, setim se svoje učiteljice i njenog čuvenog "jednom ćeš, Stjepane, glavu da zaboraviš". Eto zašto sa šalama valja oprezno, svaka se kad-tad, bar na pola obistini.
e svašta, ne mogu da verujem u jad diskusije da je bilo ko banovao Profesora Nenada - verovatno najučenijeg i politički najkorektnijeg (al' stvarno korektnog, ne u nekom isfoliranom kvaziurbanom, da ne kažem jutarnjeradioprogramskom fazonu) čoeka ođe... elem, mene namrtvo zanima kako je ovaj prastari asasin uspeo da bude u srpskoj politici to što je?
Jedna sam od onih koji kad se vracaju za Beograd, raduju se punim srcem. Obozavam trenutak kad avion polako silazi sa oblaka te pocinjem da prepoznajem obrise svog grada. Isto mi je i kad se priblizavam putem, prugom, camcem..Kao da me ceka neko od najblize familije i siri ruke u zagrljaj.
Nije da bas izgleda kad mu se priblizavas kao svetsko cudo od grada, al ja znam sta se sve krije iza kulisa, ono lepo nesto, toplo, beogradsko.
Moje djetinstvo je u mom sjećanju pohranjeno kao jedan veliki magloviti oblak vedrine, sa pojedinim, kao kristali bistrim i jarkim detaljima.
Jedni od čudnijih detalja usred tih prijatnih zasjenčenih uspomena su veliki izlozi prodavnica iz tog vremena. Naročito oni na prodavnicama tekstilne industrije i mješovite robe.
Ama, moram to od početka, a ti kad pričaš recept za kolače jel' kažeš muti jaja i brašno ili prvo veliš kakva jaja, kolika, pa koliko komada, pa koje brašno, koliko... Mora od početka!
Gost autor: baka Evdokija
Dakle, ja sam se rodila oko Nove godine 1919. ili 1920, kako računaš, jer ti jedan pop piše po starom a jedan po novom kalendaru... A kuća je imala dva domaćina. Moga oca, Jevrema i njegovog brata Dušana. E, taj je Dušan preživeo rat i glad i Albaniju, i Albance, da su im duše u paklu a deca na robiji, daće višnji!
- l` hommage jednom od najvećih ikada, čiji se glas na današnji dan, 16.08.1977. preselio u muziku prostih brojeva, a za sobom ostavio zvuk koji će trajati dok bude ušiju da ga čuju i slušaju -
Pre neki dan sam naišla na Julian Treasure priče i knjige o - "zvuku i svemu" što inače uopšte ne primećujemo kad je zvuk u pitanju, bez obzira da li je u pitanju šum, buka, nečujno slušanje, razgovetan govor, harmonija prostih brojeva ili bilo šta što, imajući dodatu i datu energiju, stvara mehaničke talase koji se prostiru svugde i svakako, neprestano praveći nove "poremećaje" i nove talase, slično kružnim talasima koje proizvodi kamen bačenu vodu ili pljosnati belutak koji bacamo da "glisira" po vodi.
Julian Treasure u jednom od sovjih odličnih nastupa govori o četiri načina kojima zvuk utiče na nas: prvi je fiziološki (jak zvuk je jedan od dva urođena straha, drugi je izmicanje podloge, svi ostali naši strahovi su - naučeni, kulturološka stvar), koji nam menja srčani ritam, podiže adrenalin, zaustavlja disanje, drugi je psihološki, jer zvuk ima sposobnost da u nama prouzvodi emocije dok slušamo (prijatne ili neprijatne, svejedno), treći je kognitivni (ili spoznajni, saznajni) jer nam zvuk omogućava sticanje znanja i iskustva i četvrti je - promena ponašanja pod uticajem zvuka (od izbegavanja buke do uslovljavanja stvorenog samo jednom vrstom zvuka). Od ta četiri načina, Elvis Presley je maestro ovog drugog - psihološkog, kao što je to muzika uopšte, ali kao i svugde i tu postoji razlika u tome kolikom lakoćom i koliko univerzalno neka muzika proizvodi jednu od najdragocenijih "roba"koje ljudi uopšte imaju - emocije, razne.
Mali heroji: običan čovek u postsocijalizmu - Tribina u okviru pratećih programa izložbe Balinta Sombatija Bili smo heroji, Moderna galerija Likovni susret, Subotica, sreda, 22. oktobar u 19h
Učestvuju: Nebojša Milenković, istoričar umetnosti i kustos izložbe, Teofil Pančić, pisac, Marko Balažević, antropolog. Moderator: Boris Čegar, filozof.
Višak istorije kao umetnički materijal
Povodom velike retrospektivne izložbe političkih radova Balinta Sombatija „Bili smo heroji“ / Hosök voltunk u Modernoj galeriji Likovni susret i Galeriji dr Vinko Perčić u Subotici (19. septembar - 19. decembar 2014)
Šta uraditi s viškom istorije - bilo da su u pitanju lične, intimne povesti ili tzv. velike, kolektivne, nacionalne, državne - i šta biva sa istorijskim reliktima kada istekne njihov rok upotrebe?
Sopstveno starenje najbolje primjećujem kroz svoj odnos prema ljetu.
Nekada su mi ti vreli dani predstavljali centar vasione, smisao življenja. A zadnjih godina, zabijem se kući pod klimu i jedva čekam da prođe sva ta histerija, vreva, gužva u gradu, haos u saobraćaju ... i tek se s vremena na vrijeme prisjetim nekih od sjajnih dana sopstvene mladosti.
Da, da, vjerujem da pogađate, upravo onih vezanih za ljeto ...
Školski brod Galeb, nekada ponos naše mornarice i mesto istorijskih zbivanja, rđa u riječkom brodogradilištu "Viktor Lenac" čekajući neke bolje dane koji ko zna kada će doći.