- Ko vodi?
- Mi, sa deset.
- Ko smo mi?
- Naši.
- Naši?
- Naši.
Bogami, ako naši nastave da vode protiv naših, neko će sutra ostati bez ručka, a mogao bi i sam da pegla svoje košulje. Ja jeste da imam naš pasoš, ali sam se i za naš tako načekala, da ako naši izgube od naših, to neće dobro da biva. To zna i Žmu koji kao mudra sova sedi ispod stajaće lampe i konkuriše joj sjaktanjem, jer naši vode. Doduše, zna on da ne sme baš otvoreno da likuje, al' zato mu se smeje levi obrijani brk i oči mu cakle parafinskim pogledom holivudskih švalera.
Za to vreme ja kuvam sutrašnji ručak koji bi, kao što rekoh, nekima mogao biti uskraćen i šetam kuče, čija je maloletna gazdarica otperjala u provod, zbog čega su Ikijeve fiziološke potrebe spale u moj resor.
Na ljubljanskim ulicama vlada tišina transilvanijske ponoći. Doduše i inače subotom uveče Ljubljana izgleda kao da je njome prošla gošća iz Azije – kolera, ali ovo večeras je tako tiho da se čuje kako Iki gricka dehidrirane vesnike jeseni, suvo lišće koje u njemu budi svu surovost čistokrvnih pudli. Ipak, u nepredvidljivim intervalima iz stanova i retkih otvorenih kafića se čuju neljudski krici, koji bi i grofa Vlada sastravili i koji preglasavaju Ikijevo tanko žuborenje, terajući ga da poslednje kapi usmeri na desnu zadnju šapu. Krici, pretpostavljam znače da vode naši, jer u kraju Ljubljane, koji u ovim prilikama prekrštava č u rodno ć, vlada tišina i nema vatrometa, uobičajenog za piromansko iskazivanje radosti. Znači vode naši. Zbog čega drugi naši ćute i nadaju se, sve sa mnom da će se naši ipak probuditi i revanširati se našima za poslednji susret u kome su pobedili naši.
Žmu je, koliko vidim iz kujne, prebacio na neki osamnaesti tv kanal na kome nema naših, neki fudbal je u toku. Dobro rešenje. Znajući da bi mogao da se nađe u navijačkom procepu, iz kuće je zbrisao i najsportskiji lik naše porodice, Mali sin. Znam ja da u utakmicama kada naši igraju protiv naših, on ipak navija za naše, iako ne baš otvoreno, da ne bi povredio majku koja navija za naše. Šta će dete, ipak se ovde rodio i raslo, za očekivati je da navija za naše. Iako mu je žao kad naši izgube, pa je mama žalosna i od tuge počnu da joj rastu očnjaci.
Ja sam se povukla u radno-spavaću sobu, zvanu dopisništvo, u nadi da će na kraju ipak naši pobediti i da će se Žmuu levi brk sniziti na nivo desnog. U suprotnom bi mogao noćas da isproba udobnost kauča u dnevnoj sobi. Pobede li naši...