»Dobro je bre, živ sam!«
izjavio je sa još bar tri uskličnika Prestolonaslednik, koji je nedavno avanzovao u Studenta, što je samo i očito, doprinelo njegovom mrmotskom ponašanju. Dobro, jesam li ja to zaslužila? Godinama sam spavala k'o nervozni šišmiš, jer je Mrmot mislio da noć služi za druženje sa roditeljima, a Majka Priroda ga je podržavala svim mogućim i nemogućim alibijima, od menjanja zuba (kojih mu je, po mojim proračunima, poraslo više no ajkuli), do svih mogućih varijacija virusa koji su mahom noću pokazivali šta znaju.
Da ne pominjem svetu dnevnu stravu, koja me se držala k'o izgladneli krpelj, jerbo je Prestolonaslednik već u dubku pokušavao da izazove katastrofu širih razmera, nasrćući na sve što bi na njega moglo da padne i pripljeska ga.
Čim je promileo, to je tako štrikalo po kući, da smo mogli da ga registrujemo samo na eventualnim usporenim snimcima domaće video umetnosti. Usput se isključivo oralno upoznavao sa svim što ga je okruživalo, od papuča, preko tepiha, do kablova. Čvrstinu predmeta na koje je namiljavao je proveravao mahom glavom.
Tada mi se činilo da gore nikad biti neće. Da nikada neće porasti i da ću ga celog života juriti, u pokušaju da ga spasim od kućevnih stvari, koje se do tada uopšte nisu činile tako opasnim.
Miran je bio samo ako i kad je spavao. To se nije često dešavalo, ali je bilo dovoljno da nam organizmi ne pregore i da shvatimo relativnost vremena – minute sna krepanog roditelja mogu da se razvuku na sate i tako ubogom biću ipak omoguće dalji opstanak.
Kako je prošlo vreme između tada i sada, ne bih znala da vam priznam. Iako se činilo da se razvlači kao žvaka, ona roza s ukusom na šampon od jagode, vreme je kanda iskoristilo trenutak naše nepažnje i protrčalo brzinom afričkog poštara koji nosi telegram o objavi rata. Shodno čemu se ono detence sa četirinožnog hoda, dok mu pelena na pozadini veličinom konkuriše punom Mesecu, neopazno diglo na dve noge i zgrabilo ključeve od mog auta. Upravo u tom trenutku momenta su kroz memoriju sećanja počele da mi se pripojavljuju pokidani delovi fraza, koje su moji Roditelji godinama upražnjavali i koji su se mahom sastojali od: » ...mala deca...pod mojim krovom...videćeš kad budeš...veliki problemi...« Džaba, nisam stigla da evociram ni prvu zlatnu izreku »Mala deca, mali problemi, veliki mrmoti, veliki problemi«, a on je već otprašio. Put Kopra. Koji je postao glavniji od glavnog grada Slovenije, otkako u njemu studira Ona. Zbog čega Veliki Mrmot čim stigne iz Beča i uputi mi par lažnjaka za smirivanje (»Baš si mi nedostajala«, »Kako je lepo kod kuće«, »Al' sam vas se poželeo«...), već baca pogled ka gore pomenutim ključevima i uz zejtinjavi pogled patetičnog kokera, pita: »Mamice, mogu da ti uzmem auto?«
Naravno da mamica ima govornu manu, ne zna da kaže »ne«. Naravno da mamica potom mora da do prodavnice ustopira šleper ne bi li kući dovukla potrebnu hranu. Naravno da mamica onda mora da ide na pres konferencije za štampu peške, lažući sebe da je to dobro za liniju. Naravno da je mamica upravo počela da se tretira u trećem licu, što već dovoljno govori o svemu. Sem o sitnici da kad Veliki Mrmot krene kod Nje, istog časa se ispojavi vremenska katastrofa, modela Mećava. Zbog čega mamica čupka sede pincetom u kupatilu i lepi nos na prozor, ne bi li videla na horizontu dešavanja hoće li se Mrmot kući vratiti.
»Videćeš kad budeš imao svoju decu«. Ovu mudrost ću početi da vezem u goblen koji ću mu, bude li se kod kuće zadržao više od nekoliko minuta, dati za rođendan.
Pokušavam da se setim i one: »Dok si pod mojim krovom...« Ni to ne bi bilo loše utrukovati u neki rad, kome bih mogla da se posvetim u noćnim satima. Jer, opet nekako ne spavam. Pre je Prestolonaslednik dotumaravao do našeg kreveta, vukući neku od ubogih, razvrcanih, plišanih životinja (uvek naopačke okrenutu). Sad nikako da dotumara, zbog čega taj glagol upražnjavam ja. Jer, Mrmot i ako još nije otišao do Kopra, onda je na turneji po matičnom gradu.
- Kad ćeš da se vratiš kući?
- Vratiću se, ne brini.
- Pitam – kada?
- Za sat vremena. Ne brini.
Vreme je ponovo postalo relativna pojava. Poslednji put je sat vremena trajalo oko šest sati tog istog vremena. Čudo jedno. Vratio se u ranu zoru, zoru, zoru, kad svane dan, tehnikom šunjajućeg miša. Da nije Ikara Varvarina, koji beskompromisno reži na sve što noću dotakne naša ulazna vrata, promakao bi mi dok sam spavala na prozorskom simsu.
- Sine, znaš li otkad je prošlo sat vremena, samo što nije svanulo?
- Ma, ne brini...
- Kako kad je napolju smak sveta, vidiš koja mećava...
- Spavaj mamice.
Da, kako da ne.