Ministar spoljnih poslova Francuske, Bernar Kušner, nazvao je u Gračanici ludakom novinara Budimira Ničića i time javno pao pod svaki nivo pristojnosti, demonstrirajući nevaspitanje i bezobrazluk.
Iskreno da vam kažem, poslednjih dana ne postizavam da napišem blog, čitam šta drugi pišu, tu i tamo se javim komentarom, malo popričam i galopiram dalje, nadajući se da će naredni dani biti milosrdniji i makar se razvući za koji sat više. Ali, ovo gore napisano, što jeste jučerašnja vest, me iz cipela izbacilo i izuvenu drži još uvek.
Da se razumemo, znam ja da se sve i svašta misli i o novinarima i o političarima. Da znaju i jedni i drugi da, itekako, pređu crte svoje profesije i »unesu sebe«, više no što je zdravo ili moralno, u posao koji rade. Ne sporim, moguće je i da sam esnafski subjektivna u duelu Kušner-Ninčić...mada...duela u stvari nije ni bilo, jer se spoljni ministar (posle ovog ispada ću mu teško dodati »gospodin« pred funkcijom) Francuske, juče, zapravo posvađao sam sa sobom, izvređavši kolegu Ninčića tako kako ni na pijaci ne bi smeo.
Razumem ja da je Kušner navikao da daje dijagnoze, lekar je, ali valjalo bi mu zaboraviti osnovno zanimanje i misliti o tome kojim se hlebom sad hrani. A taj hlebac ni slučajno ne dozvoljava vređanja novinara samo zato što mu je postavljeno pitanje koje mu se nije dopalo. Doduše, političarima retko koje pitanje dopada (sem onog koje bi sami sebi postavili i sigurno bi bilo sugestivno pohvalno) i imaju problem sa svim rečenicama koje na kraju imaju znak pitanja ili tri tačke. Malo koji od njih ne funkcioniše po Vojnovičevom viđenju mitinga, koje je za mene najbolja definicija političara – to su ljudi koji misle ono što ne govore i govore ono što ne misle. Pa, ti posle idi na novinarske konferencije, koje se finije da zvuči zovu »pres«, a srpskije KZŠ.
Po pomenute pres konferencijama klipšem više od četvrt veka i u idućem životu ću da budem kriminalistički inspektor specijalizovan za izvlačenje priznanja svedenim pitanjima, u kojima je minimalizovan prostor za izbegavanje odgovora. Na usavršavanju poslednjeg radim još uvek, jer su političari k'o belouške, nema rupice u pitanju kroz koju ne bi šmugnuli. Ti ga pitaš o ustavu ili poreskim promenama, a on ti samouvereno daje savet za izvlačenje masnih fleka na odelima i odseve kritika jučerašnje premijere Molijera. Pa ti vidi hoćeš li to preneti...a biva i da kad od reči do reči preneseš šta su rekli, oni dožive amneziju na tu temu i 'oće da te tužakaju i panjkaju šefovima. Bogufala za snimače tona, svih sorti, koji mogu i najzaboravnijem političaru da povrate sećanje. Mada i tad su sumnjičavi, šta ako je i snimak ipak neka podmetačina...ili još bolje, jesu to rekli, ali nisu tako mislili.
Tu se ja držim Žmuove zen mudrosti – političari su porez na demokratiju. Nema džabe ni kod stare babe, da izvinite.
Shodno tome i novinari i političari mogu da se kreću do crte koja je makar elementarna pristojnost, ako ništa drugo. Ljudska i profesionalna. A, ministar Kušner je juče pokazao da u obe discipline ima ozbiljan, nedopustiv problem. Ni jedan čovek koji pretenduje da bude gospodin i ni jedan političar, pa još ministar tako ozbiljne države, ne bi sebi smeo da dozvoli javno padanje pod svaki nivo pristojnosti i demonstrira takvo nevaspitanje i bezobrazluk. O diplomatiji i diplomatskom ponašanju ne bih ovom prilikom, to sa ovakvim ponašanjem veze nema.