Nisam skriboman i ne volim bog zna koliko da pišem. Mrzim kad mi zameraju za neku sitnu grešku, kao gramatika je nauka i ne možeš tek tako da lupaš po tastaturi. A šta je sa onima od Niš, ili otkude Vranje? Ja mislim da oni imaju pravo da koriste jedan, dva ili čak sva tri padeža i da se opet dobro razumeju. Što reko moj dobri Imre devedesetih godina: Je li bre Kokane, kako vi i Hrvati govorite isti jezik, a ipak se ne razumete? A ja i moj Vida, on crnogorka a ja Mađar, pa se odlično razumemo. "Jeste mislim se ja samo je Vida zbog tebe fasovala dva čira na želucu", ali mu to nisam rekao.
Dakle, moje inkubacije su duge i spore što bi rekao moj pokojni prijatelj Milan-Miša Brujić. Pisac, dečiji pisac, scenarista mnogih televizijskih emisija za decu, ali i kultne emisije „Maksimetar" koju su vodili Dragan Nikolić i ako se ne varam Mersiha Čolaković, kad su bili mladi i lepi, početkom sedamdesetih godina 20. veka. Kad se penzionisao, povukao se u svoj skromni stan na Slavujevom vencu. Osim retkih prijatelja, malo ko ga je posećivao.
Jednom prilikom kad sam se vraćao iz Bavaništa, gde su mi živeli roditelji, ponesem Brujiću po malo od onoga što ja zovem ZIMSKE ČAROLIJE. Posle dan-dva pozove me on da mi pokaže najavu svoje sledeće knjige za decu, koja će nositi naziv „U traganju za slikom detinjstva". Sednemo, otvorimo bocu pića, kako je on voleo da kaže, i počne da čita: „Godinama se bavim detinjstvom. Pisanjem i razmišljanjem. Čitao sam knjige o detinjstvu, sam ih pisao i pravio mnogo televizijskih i radio-emisija. Uvek sam osećao da tu nešto nedostaje. Ko zna šta je to detinjstvo. Prvi ja ne znam šta je to. Imam jednu fasciklu punu tih pitanja i razmišljanja o detinjstvu, i uvek tu sumnju da mi ništa ne znamo o detinjstvu, da ga se plašimo, da ga brišemo, da ga potiskujemo". Popio je jedan poveći gutljaj tekućine iz svoje čaše i nastavio.
„Noć na Slavujevom vencu. Sedim u svojoj prokletoj fotelji, u maloj sobi, ispred televizora. Na polici ispod televizora imam čvarke, švarglu, bele kobasice, krvavicu. Na podu, pored police, imam litru rakije od dunja. To mi je doneo Kosta Babić iz Bavaništa. I ja shvatim da su na polici: moje detinjstvo, moje reči, moji mirisi, moji zvukovi i moji strahovi. Znao sam da sam rođen u Lici, da sam tamo proživeo osam godina, i preživeo rat, a sledećih osam godina detinjstva proživeo sam u Bavaništu. Znao sam da je detinjstvo različito u različitim vremenima i u različitim prostorima. To je bilo otkrovenje. Znam da ja to ne mogu da uradim sam".
Tako je moj dobri Brujić odlučio da svojim prijateljima i poznanicima pošalje pismo sa četiri pitanja: "Kojih se reči sećate iz detinjstva, kojih mirisa, kojih zvukova i kojih strahova"?. Matori lisac je tačno znao šta hoće. Izabrao je ljude koji su odrastali širom ondašnje „Velike Jugoslavije". U brdima Slovenije, na primorju, crnogorskom kamenu, Panonskoj plodnoj i blatnjavij zemlji. I ne samo to, napravio je i vertikalu. Najstarija je bila tetka Đeva sa svojih devedeset a najmlađa, ćerka naše prijateljice Ružice Mrvić, kelnerice i pesnikinje, koja je imala samo devet godina.
Bilo je to početkom avgusta 1995. godine. Tih godina Srbija je uveliko bila pod sankcijama međunarodne zajednice, a to je značilo sledeće: civilni aerodrom u Surčinu pust, nema međunarodnih letova, a nema ni stranaca. Na benzinskim pumpama nema benzina. U samoposlugama nema strane robe. Nafta se pravila u domaćoj radinosti, uglavnom od dostupnih sirovina. Osnova je bio petrolej koji se mogao humanitarno uvoziti tobož za petrolejske lampe. U petrolej se dodavalo istrošeno automobilsko ulje i parafin od koga se prave sveće. Tako se dobijao dizel "Made in Srbija". Zarada po jednoj cisterni ovog „crnog zlata" bila je oko 20.000 maraka, što bi danas bilo oko 20.000 evra. Benzin se prodavao na skrivenim mestima, koja ne nadgleda policija, u plastičnim flašama od dve litre po paprenoj ceni. Uzgred budi rečeno, ta ista policija bila je vrlo upućena u taj posao.
U ovom miljeu, jednog popodneva, pozove me Brujić da odemo do Novog Beograda mojim kolima, kod našeg kolege kamermana, po njegove odgovore na Brujićeva pitanja. Kad smo bili negde oko Tašmajdana, vidim ja da nemam više cigareta, pa predložim Brujiću da svratimo u kafanu „Kod Grka". On, da popije svoju „tekućinu" a ja da pokušam, da od švercera oko Palilulske pijace kupim cigare, naravno, Brujić je to jedva dočekao.
Kafana „Kod Grka" se inače zvanično zove „Krčma Tašmajdan". Tu je radila naša prijateljica Ružica Mrvić, u radno vreme kelnerica, u slobodno vreme pesnikinja. Brujić i ja smo joj svojevremeno pomogli da objavi svoju prvu knjigu pesama, na čemu nam je bila vrlo zahvalna i uvek nas častila pićem. I tako, uđemo mi u kafanu, Ruška nas ljubazno pozdravi i nađe nam dobar sto sa pogledom na salu. Ja odem da tražim cigare, ostavljajući Brujića i Rušku da pričaju. Kad sam se posle desetak minuta vratio, vidim na mom mestu sedi jedno lepo žensko dupence u utegnutim farmerkama i nešto priča sa ovo dvoje. Priđem ja i pitam je da li bi bila ljubazna da se negde premesti a meni ustupi moje mesto. Vidim gleda me belo i ništa ne razume kao da pričam na kineskom. Probao sam još jednom da joj objasnim da sedi na mojoj stolici, i da je ispred nje moje piće koje mi je Ruška tu ostavila. Opet ništa.
Tu me malo izdalo strpljenje pa sam morao da je pitam: Je li bre sestro ko si pa ti? Vidim Brujić i Ruška joj nešto objašnjavaju na lošem engleskom, ona kao shvati pa se okrene prema meni i kaže: Aj em Meri Melčer from Indijana Amerika. Prvo što sam pomislio je da su Brujić i Ruška našli neku lujku da me zajebava „kao" Amerikanka. Moš misliti devedeset peta, sankcije, nema prokletog stranca ni iz Evrope a kamoli iz Amerike.
Setim se da smo tako ložili jednog Crnogorca u omladinskom kampu u Bečićima, kad smo bili klinci. Uvalili smo mu jednu našu drugaricu koja se pravila da je Engleskinja. Dok se siromah trudio da se seti nekih engleskih reči, ona je na dobrom engleskom naručivala ture, ne samo za sebe nego i za naše društvo za susednim stolom. U neko doba, on se jedva setio kako da je na engleskom pita koliko je sati, dobio je odgovor na čistom srpskom : „Dvanaest i petnaest i ja sada moram na spavanje." Tip je prihvatio šalu, nije se naljutio, a mi smo se dobro zabavljali i pili na njegov račun.
Još jednom sam je pitao - ko si ti. Opet sam dobio odgovor :Aj em Meri Melčer from Indijana. Pitam Rušku: "Je li bre, koja ti je ova". Tu mi Ruška ispriča da je ona stvarno Amerikanka, da ne zna ni reč Srpski, da se prijavila kao dobrovoljac i bolničarka kod kapetana Dragana i da čeka da je pošalju u Krajinu, gde treba da zbrinjava naše ranjenike. Fond kapetana Dragana joj je plaćao smeštaj u hotelu Taš, a kako je blizu i kafana" Kod Grka", ona je često dolazila na kafu i tu upoznala Ružicu Mrvić. Tek tada sam je pogledao malo bolje. Delovala je simpatično. Nismo se dugo zadržali, Brujić je popio svoju „tekućinu", ja svoje piće a onda smo seli u auto i otišli na Novi Beograd po odgovore na njegova pitanja za knjigu.
Sledećih dana kad bih dolazio na posao, kao za inat nije bilo mesta na parkingu Televizije a uvek poneko mesto blizu krčme Tašmajdan. Svraćao bih kao slučajno da vidim da li radi Ruška, a u stvari potajno se nadao da ću videti Meri. Kad bih je sreo, pričali smo dugo o svemu i svačemu.
Ona, koja nije znala ni reči srpskog i ja, koji nisam nikad učio engleski. Srećom od nekud je nabavila džepni Hrvatsko-engleski rečnik, pa smo morali jako da se približimo ne bi smo li pročitali prevod. Predližio sam joj da je provozam mojim čamcem po Dunavu. Rado je pristala. Bio sam ponosan na sebe što sam joj pokazao predivan zalazak Sunca na ovoj moćnoj reci. Te noći spavali smo prvi put zajedno. Noć je bila lepa i dugačka. Posle toga, ništa nije bilo kao pre. Taj osećaj današnje spisateljice opisale bi kao"leptirići u stomaku". Ameri kažu „Fal in lav"a Srbi kažu „Kao šljiva u govno". Daklem zaljubio sam se. U suštini mrzim taj osećaj. Bolje rečeno pomalo mrzim sebe kad mi se to desi ali desilo se. Sledećih dana dugo smo šetali po gradu, išli u Knez Mihailovu i na Kalemegdan, često bili pored Dunava. Priznala mi je da se na čamcu najviše plašila vode. Odnosno, sve vreme joj je u glavi bila misao da ću prvo da je silujem, a onda ubijem i na kraju bacim u Dunav.
Jednog dana, krajem septembra, rekla mi je da fond kapetana Dragana ne može više da joj plaća hotel i da mora nazad u Ameriku. Iz očiju joj se videlo da bi najradije ostala. Mogao bih da navedem hiljadu racionalnih razloga zašto je tada to bilo nemoguće ali rećiću samo jedan - strah. Nisam bio spreman za brak. Te zadnje večeri u Beogradu izgledala je predivno, a ja sam odavno znao da su žene najlepše kad su zaljubljene. Šetali smo gradom, sasvim sami, iako se neka ogromna masa sveta skupljala ispred Skupštine, a teško oklopljeni policajci defilovali na svakom ćošku. Došli smo zajedno do zgrade Televizije ispred koje je stajao kordon policije. Ja sam prošao kroz kordon jer sam radio noćnu smenu, ona je ostala uplakana ispred kordona.
Rominjala je neka sitna kiša.