Obrnuo sam čun, čudan čun čučao je na gomili ekscesa, gomilu ekcema imam, da me nema, ne bih brinuo o svom povlačenju, uvlačenju, izvlačenju oštrice između korica i svega, između sveta i sopstvenog dupeta, da mi je da izađem na crtu, pa da procvetam, da mi je da otplovim, noćima sovim, s ovim, s onim, Sony dogori, izgori more iz noćne more, izmorim gore iz moćne Nore, haubica, tako me je zvao jedan ubica, nikakav opasan tip, samo sitni lovac, ubica ptica, sećam se još uvek njegovog lica, ali ime sam mu zaboravio
Po poslednji put osećam potrebu da objašnjavam svoje povlačenje, sa plaže, oseka sam, oseknem se, istresem sadržaj iz sebe, svako jutro, svako veče, osetim se prazan kao keče, kao kečer, glumim padove a modrice su prave, večne, prelomi kosti, vilice i glave, ne govorim za net, televiziju, radio i kuće strave, ne govorim osim kada moram, kada bežim sa mora, kada moram sa mora, viknem u nebo da se more razmakne, da otrčim na pučinu, pustim sebi krv da privučem kučinu, na obračun, na crtu, pseto ponese oštre zube, ja ponesem pastu iz tube
Hoću da znam da li je sve ovo zajedno vredno, za jed jedno, bezvredno, sporedno ili oba, kada bih mogao samo scenu da probam pa ako mi se ne svidi da se povučem, da se vratim u garderobu i da se preobučem, da pokupim ispred teatra svoje morsko kuče i da ga pustim da me odvuče nazad u zaborav ili makar u Makarsku, da mi je da imam dasku, da otplovim, ne, ne bih nikada mogao da lovim, zašto se uvek radi o lovi, ne, ne bih nikada mogao ponovo da volim
Po poslednji put osećam potrebu da objašnjavam svoje povlačenje iz sebe.
Iz zbirke tekstova Poslednja volja džinovske kornjače.