U proleće 2010. godine Trinidad se našao na samoj ivici teške političke krize, u trenutku kada se trinidadska mladost odlučila za bojkot. I to, pod parolom „Do so Trinidad", ni manje ni više nego kompletnih nastupajućih parlamentarnih izbora. Čitav se Trinidad mesecima tresao od protesnih šetnji i zborova, zapaljivih reči i govora, kao i hvalospeva i oda nekoj novoj svetloj budućnosti - sve dok nije došla predizborna ćutnja i ... dan odluke.
Jer, trinidadskoj mladosti je bilo dosta svega. Svet odraslih više u principu i nije predstavljao ništa preterano više do tušte i tma istih obećanja, ispraznih nadanja i izgubljenih mogućnosti, te su se između ostalog i zato svi zajedno odlučili za bojkot. Jer, zašto establišment ne udariti tamo gde je u principu možda i najosetljiviji, u politički sistem, parlament i vladu, koje su ionako birali i postrojavali lokalni tajkuni, potpomognuti svakojakim medijskim i marketinškim mešetarima.
„Do so Trinidad" je odzvanjalo ulicama i trgovima Port of Spejna, u spontanom pokretu pobunjene mladosti, koji je ujedinio po nacionalnoj i verskoj osnovi inače vekovima teško podeljeno ostrvo. Naime, politički sistem Trinidada decenijama se vrti manje-više oko jedne podele - između indijske i crnačke populacije, koja je neretko od uobičajenih parlamentarnih čarki umela da preraste i u oružane sukobe. Ali, trinidadska mladost je znala bolje - indijska ili crnačka, sva se našla ujedinjena na barikadama borbe za novu zajedničku budućnost „Do so" Trinidada.
I došao je taj dan, kada su mladi odlučili da bojkotom promene svet ... došao i prošao, sa tek nešto smanjenom izlaznošću, odnosno sa nečim što bi se i inače moglo smatrati na određeni način i uspešnim izborima - na kojima su pobedili predstavnici indijske populacije Trinidada. I to je to.
Sad, zašto bi sve ovo ikome uopšte i moglo da bude interesantno. Pa i ne bi da u čitavu priču od samog početka prste nije uplela čuvena „Kembridž analitika". Da, upravo ona koju zadnjih godina kroz hiljade novinskih stubaca optužuju da je gotovo svojeručno zaslužna kako za dolazak Trampa na vlast u SAD, tako i za, na određeni način i uspeh Bregzita. Ona za koju se tvrdi da je između ostalog i prikupljanjem podataka o biračima na Fejsbuku, kao i na drugim društvenim mrežama, generisala odgovarajući političko-propagandni materijal, koji je preko istih i drugih društvenih mreža i medija plasirala istim tim, kao i mnogim drugim biračima, utičući tako na način na koji će da glasaju.
Naime, po priči, nekome je bilo potrebno, iz ko zna kog razloga, da na izborima na Trinidadu 2010. pobede indijske stranke. I kontaktirao je koga drugog do „Kembridž analitiku". A, "Analitika" je radila i radila, vrtela svoje jedinstvene i po svoj prilici prilično precizne modele birača i korisnika društvenih mreža, i došla do zaključka da bi se sve ovo moglo postići ukoliko bi se u populaciji od 18 do 25 godina (gde su ciljnu grupu pre svega predstavljali birači koji su prvi put izlazili na birališta) smanjila izlaznost za 30-40%, što bi rezultovalo padom ukupne izlaznosti od 5-6%, taman koliko je indijskim strankama bilo potrebno da pobede na izborima.
I onda je krenulo profesionalno dinstanje i blanširanje Trinidada od strane "Kembridž analitike", ljuljanje i muljanje, „Do so Trinidad" i „So do Trinidad" na sve strane, pozivi na bojkot, kao i proizvodnja osećaja apatije i pripadnosti nepreglednoj grupi pobunjenih istomišljenika - sve dok nije došao dan izbora. Ali, neko će reći - pa u čemu je fora, kada su u pobuni mladih Trinidada jednako učestvovali kako Indijci tako i crnci. E, tu do izražaja dolazi sva promućurnost „Kembridž analitike", koja je procenila da će, koliko god učesnici protesta zajedno pevali "Kumbaja" i držali se za ruke oko logorskih vatri, na dan izbora mladi Indijci uraditi ono šta im kažu roditelji, dok će crnačka mladost ostati po kućama. I upravo se tako i desilo, Indijci su pobedili, a „Kembridž analitika" po ko zna koji put došla do svog teško zarađenog novca.
Sad, možda ipak poslovični britanski cinizam, kao i, doduše u principu i pošteno plaćena politička manipulacija trinidadskom mladošću i nisu na kraju odneli baš sav šnjur. Jer, možda pomenuti politički protesti i nisu bili baš toliko uzaludni - i, možda su iznedrili i nekog budućeg Mahatmu Gandija ili Nelsona Mendelu, Čerčila ili Ruzvelta, koji će stvoriti ne samo bolji novi Trinidad već i neki bolji vrli novi svet.
Ako je tako, onda stvarno i "Do so Trinidad", a ako ne - onda pa nič.