Viriš kroz ključaonicu u sobu, s fasciklom u ruci. Vidiš golog čoveka kako stoji na sred sobe. Čovek u crnoj haljini vreba iz mraka. Sveća i prsti oko nje ga odaju. Spremna je za uzglavlje ali još ne gori.
Pitaš:
- Ko si ti?
Pitaš:
- Zašto si go?
On se okreće i kaže:
- Svi u životu nekada moraju da stoje goli. Tako i predsednik republike mora nekada da stoji go! Ja sam predsednik republike!
Trudiš se da razumeš kako ali jasno ti je samo da si to ti, kada ostariš.
Nešto ti se dešava ali ti ne znaš šta je to?
Prisluškuješ na vratima trema. Čuješ sebe kako pričaš sa golim čovekom. Pitaš se da li je sa tobom sve u redu?
A onaj obučeni kaže:
- U redu je.
A onaj bez odeće kaže:
- Šta je u redu?
I ti pomisliš da su možda provalili da prisluškuješ. Pometeš se i oboriš zarđali dečiji bicikl sa gomile starudije.
Buka zamre na tremu pa dopire sa ulice. Pao si sa bicikla i nema nikoga da ti pomogne. Mladić sa trema potrči ka ulici, ugleda te i odluči da ti pomogne.
Pitaš ga:
- Što prisluškuješ na tremu tuđe kuće?
On kaže:
- To je moja kuća!
Ti kažeš:
- Nije još!
On kaže:
- Kako znaš?
Ti kažeš:
- Znam.
On kaže:
Pa to je nemoguće. Mali dečaci ne pričaju tako!
Nije sve ispalo kako si zamišljao. Nešto ti se dešava ali ti ne znaš šta je to?
Neko ili nešto se igra sa tvojom maštom. Neka organizacija se trudi da te utera u senku, da ti se uvuče pod kožu. Ma koliko ti kmečao kao beba, čovek u crnoj haljini ti prilazi i nosi lavor. Niko osim tebe ne zna da pored haljine ima dana kada nosi i haltere.
Nešto se dešava ali niko ne zna šta je to? Ipak ne ispadne uvek onako kako zamišljamo.