Jedno sasvim obično prolećno popodne nakon kiše - V. drema u dnevnoj sobi, ja se dokono motam po kući. Munja laje k'o pomahnitala, već me ozbiljno nervira. V. je već iznerviran – dal može iko da prođe ulicom, a da ona ne zalaje? Munja je udomljena nakon jedne saobraćajke u kojoj je ostala bez oka i teško povredila karlicu. Rekli su da nema šanse da preživi u azilu, nejverovatnije će je uspavati ako se neko ne sažali i udomi je. Sažalila se moja deca i eto je kod nas. "Tata, dajte joj šansu da preživi, kad te molim! Mama, ako je niko ne prihvati, uspavaće je. Molim vaaaaas, dajte joj šansu!" Nismo želeli kuče, nije nam trebala ta obaveza, ali… Ko bi odbio, pobogu?
Stigla je kod nas poludivlja, uplašena, jadna. Evo je godinu dana kasnije – potpuno divlja, zdrava, bučna i umiljata. To umiljata prema nama iz kuće, za sve druge je strašna zver. Laje na sve živo, razrova dvorište, od cveća nemam ni saksije, a odlazak od kuće na duže od dva dana je misaona imenica. Ali nešto mi je žao i draga mi je i nemam srca da je odvedem u azil. Kad me pogleda onim jednim okom, tačno se postidim što sam to i pomislila.
Obradovala mi se kad sam joj bacila lopticu i krenula sa repertoarom jurcanja i umiljavanja, valjanja po travi i veselog lajanja. "Munja ne laje samo dok jede", kaže V. Smejem se, lepo mi je to popodne nakon prolećnog pljuska. Trava se presijava raskošnim zelenilom, sve miriše na život i radost. Čujem Munju kako mi doleće s leđa, u trenu mi se začinje misao – samo da me ne… I sve se pretvara u strašan bol. Ležim na zemlji u nekom neprirodnom položaju, zgrčena i bez vazduha. Ne mogu da se pokrenem, svaki udah izaziva još jači bol. Pomeram prste na rukama, dobro je. Pokušavam i s nogama, rade i oni. Ali i dalje ne mogu da udahnem, još manje da pustim glas i dozovem V. Munja se utišala skroz. Ne vidim je. Osećam da me široko obilazi, dolazi do vrata i počinje da laje. Besomučno laje i grebe po vratima sve dok V. ne izađe. On nešto viče, doziva me, a ja ne mogu da mu odgovorim. Nemam dovoljno vazduha.
Ne znam kako me je uvukao u kuću. Ne zna ni on. Ležim zgrčena na podu dnevne sobe i sve me boli. Doktorka iz hitne pominje frakturu kičme, ne verujem šta čujem. Nosila, okupljen komšiluk zabrinuto pita šta se desilo. Nemam snage ni volje da odgovorim. Kola hitne pod sirenom me odvoze u bolnicu. Par sati čekanja, nekoliko snimanja, zabrinuto klimanje glavom, a meni ništa. Konačno sam otupela od one injekcije što mi je dr dala pre nego su me izneli iz kuće.
Neko je pomenuo pljeskavicu i istog momenta sam ogladnela. Molim V. da mi kupi jednu, s mnoooogo luka. Momak iz hitne priča dogodovštine iz službe, uglavnom crnjake. Smejem se k'o nenormalna. V. mi donosi pljeskavicu s lukom, baš kako sam tražila. O bože, kako to zasmrdi u hodniku urgentnog centra! Momak iz hitne mi ne da da otvorim kesu, kaže da je zabranjeno jesti u tom prostoru. "Što", pitam. "Da neće da me izbace?" Cerekam se toliko da pomislim kako ću se upiškiti od smeha. O bože, ne to! Panično molim da me puste u WC. "Kakav crni WC? Hoćeš da prekineš kičmu?" Gledam ga užasnuta, šta to priča pobogu? Moram da piškim, ne mogu više da izdržim! Ravnodušno mi odgovara: "Strpi se. Ne mogu ti stavljati gusku usred hodnika!" Zatvaram oči da zaustavim suze.
Konačno stiže doktorka sa presudom – slomljen deseti torakalni pršljen. Kompresivni prelom, stabilan. "Da li pristajete na bolničko lečenje?" O bože, valjda pristajem. "Morate potpisati. I ovo, i ovo, i ovo i ovo…" Pojma nemam šta sam sve potpisala. "Gomila papira, k'o da dižem kredit", pokušavam da zvučim duhovito. Doktorka me gleda sažaljivo. "Ne brinite, to je samo dva dana da ispratimo situaciju. Verovatno vas nećemo stavljati u korito, ali ko zna. Videćemo narednih dana." Pita me da li želim spinalnu. "Ne. Mogu da trpim. Ako može nešto za smirenje", kažem. Jetko se osmehuje. Kaže: "Znam da možeš, žensko si" i daje mi još jednu injekciju.
Dvojica bolničara me prebacuju na bolnička ležeća kolica. V. me ljubi u čelo, stavlja na mene mobilni, naočare i kesu sa pljeskavicom. Govori da će doći ujutro, da mu napišem šta mi treba, da ne brinem, sve će biti dobro. Ona dvojica me voze kroz sive hodnike. Škripav zvuk točkova i beskrajan niz mlečnih plafonjera me uvode u nešto nalik teškom snu.